DUM info

Razgovor (Glas Koncila): Prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar i angažirani ekolog koji se svim snagama bori protiv spalinice i slicnih projekata:
Svojedobno je bio vanjski član saborskog Odbora za okoliš te brojnih državnih povjerenstava za procjenu utjecaja za okoliš, između ostaloga i u slučaju propale zagrebačke spalionice PUTO, kad je jedini taj projekt ocijenio negativno, naravno prije incidenta. naravno, nakon toga vise i nije saborskom odboru.

Oštro se protivite izgradnji nove spalionice otpada u Zagrebu. Biste li pojasnili o čemu je riječ i zašto novu spalionicu smatrate neprimjerenim rješenjem?

DR. URŠIĆ: Ponajprije stoga što ne postoji niti jedan jedini razlog kojim bi se mogla opravdati gradnja spalionice komunalnog otpada. Ali postoji golem broj važnih razloga protiv takvog pogona. Iznijet ću tek najvažnije, uz opasnost da nešto i izostane. Prvo, spalionica komunalnog otpada uopće nije rješenje problema komunalnog otpada/smeća već jedino izvor velikog broja novih i teških ekoloških, što ovdje znači i zdravstvenih ekoloških problema.

Tako, promidžba interesnog lobija tvrdi: masa otpadnih tvari na izlazu iz spalionice triput je manja od one koja se unosi. Istina je sljedeće: masa otpadnih tvari koje izlaze iz spalionice, i koje su sve opterećene otrovima, barem je deset puta veća od mase smeća koje se unosi. Kemija, fizika i matematika su neumoljive: iz spalionice ne izlazi samo otrovna šljaka i pepeo, koji čine trećinu unesene mase smeća, već i golema masa dimnih plinova koji su otpadne tvari, teško onečišćeni. To je za planiranu je spalionicu: 400 tisuća tona smeća godišnje u spalionicu, 4 milijuna tona zatrovanih tvari iz spalionice. Drugo, zatrovano je sve što izlazi: 4 milijarde prostornih metara dimnih plinova koji sadrže stotine otrovnih tvari, također i najstrašnije od svih otrova, dioksine, živu, talij, pa kadmij, arsen, krom, stotine organskih otrovnih spojeva. Čak i kada bi filtri neprestano radili u nekakvom idealnom režimu, o čemu inače itekako treba raspraviti, to ostaje otrovni dim, to nije čisti zrak. Devet desetina mase krutih ostataka otrovna je šljaka, jedna desetina izvanredno otrovni pepeo. Taj sadrži, uz ostalo, i po 50 tisuća puta više dioksina po jedinici mase od, primjerice, nekih kemikalija koje sadrže dioksine kao primjesu. A zatrovane otpadne vode i ne spominju. Treće (čak ako i zanemarimo degradaciju milijarda prostornih metara zraka), treba znati da će, osim »uobičajene« otrovne prašine u dimu, dio čestica biti submikronskih dimenzija. To znači da u jednom prostornom metru dima može biti i više od milijarde tih sićušnih, za zdravlje opasnih čestica koje kad jednom uđu u pluća više ne izlaze. Ostaje nerješiv problem više od 120 tisuća tona godišnje, 240 vlakova, otrovne šljake, pepela i filtarskih superotrovnih ostataka. Onda će usred plodnih polja osvanuti 30 hektara deponija na kojem će s vremenom biti 5 milijuna tona otrovne šljake i »solidificiranoga« superotrovnog pepela. Niti dovoženje niti manipulacija tim ostacima nisu bezopasan posao. Poslije, vjetrovi i kiše raznosit će otrove. Četvrto, i možda najgore od svega: za sve to, nema nikakvoga opravdanog razloga, uopće ne mora tako biti, to retrogradno »rješenje« potpuno je besmisleno i suvišno.

Mnogi govore o kanalizacijskome otpadu kao glavnome razlogu zašto je spalionica nužna. Stoji li taj argument?

DR. URŠIĆ: Ne stoji. To je nedopustiva manipulacija kakvom je uostalom »impregniran« cijeli taj projekt. Najprije se donesu, u uskom interesnom krugu, odluke s dalekosežnim zdravstvenim, ekološkim i ekonomskim posljedicama za više od milijun ljudi. Postupak od početka nepošten. Odlučivati je trebalo nakon sveobuhvatne i odgovorno organizirane javne rasprave. Drukčija, vrlo učinkovita rješenja postoje u tisućama velikih i malih gradova širom Europe i svijeta. Odlučivati napokon i referendumom, što je bolje, zašto ne, dapače.

Radi se o nečemu što se tiče cijeloga grada Zagreba i županije. Investicija od četiri milijarde kuna (valjda ne misle da će im netko pokloniti kamate). Za pogon kroz 30 godina treba još četiri i pol milijarde (150 milijuna godišnje, najmanje), pa ako je posljedica svega još i hrpa od 5 milijuna tona otrovnog pepela i šljake negdje u plodnim, sada djevičanski čistim poljima oko Dubrave, Rakovca ili Gradeca, ne računajući više od 100 milijarda prostornih metara otrovnog dima tijekom pogona i nepoznate količine zatrovanih otpadnih voda, zdrav razum i moral nalažu odgovorniji pristup. Krajnje je nepošteno i neodgovorno manipulirati u korist interesnih skupina i jednog investitora (županiji je predstavljen austrijski), a ne omogućiti svima odgovarajuće uvide, napose i druga rješenja.

Ravnatelje zagrebačkih osnovnih škola o novcu Zagrepčana vukli su u Beč u svrhu promidžbe spalionice kao jedinoga rješenja. Nije im bilo dovoljno što mediji, osobito javna televizija »daje« prostor u korist pobornicima spalionice a na štetu objektivnog i cjelovitog uvida, u omjeru dvije stotine prema jedan. Napokon su i djecu iz vrtića vukli u Beč s istom svrhom, a za javnu televiziju to je »udarna« vijest u dnevniku. Vrlo zanimljivo, nijedna pravobraniteljica nije uspjela primijetiti u tome ništa nemoralno.

Glede kanalizacijskog mulja, »prženje« (nema puno toga gorjeti) u spalionici ni slučajno nije jedino rješenje. Daleko je bolje rješenje rabiti mulj, uz dodatak degradiranog komposta (onoga koji ne zadovoljava poljodjelske standarde) kao podlogu za energetski ciljani uzgoj (biodizel/etanol) ili uzgoj šume za industrijske potrebe, na inače degradiranim površinama. Hrvatski tehnolozi i biotehnolozi to su bez problema mogli napraviti. Nitko ih nije zvao. Masa suhe tvari toga mulja barem je pet puta manja od mase otrovnog pepela i šljake koje su spremni, bez pridržaja, odlagati u plodnim i čistim poljima Dubrave i Gradeca. A taj mulj, čak i kad bi ga odlagali, nije opasan; otrovni pepeo i šljaka itekako jesu. I sada bi mulj bio problem, a šljaka i pepeo ne bi?!

Obvezne tek dvije kontrole godišnje!

Posebno osjetljivo pitanje je takozvani »opasni otpad« kojega se svatko želi riješiti. Je li predviđeno i njegovo spaljivanje? Ako da, koliki su to rizici i nadasve kakvi su mehanizmi nadzora. Poznato je, naime, da se svi takvih tvari žele riješiti...

DR. URŠIĆ: To je gotova stvar. Uopće nema prave strategije, pa čak niti namjere opasni komunalni otpad prethodno izdvojiti iz smeća. A kada bi se i htjelo, uz ovakav pristup (trpanje svega otpada u smeće i onda u peć), to se može tek sanjati. Još gore, očita je namjera da se spaljuje i drugi opasni otpad, po svemu sudeći. Nikada nije niti rečeno, a pogotovo nema obveze da to neće raditi. Posve izvjesno, ta bi spalionica bila zapravo velika spalionica opasnog otpada zakrabuljena u spalionicu komunalnoga. Svi rizici inače povezani s radom spalionice tada eksponencijalno rastu. Dovoljno je upozoriti na činjenicu da europski zakon (EC 76/2000) već za slučaj da sadržaj klora u otpadu za spaljivanje prelazi jedan posto predviđa primjenu posebnih postupaka i nadzora. A PVC, primjerice, sadrži i više od 70% klora i idealna je sirovina za nastajanje dioksina kod spaljivanja. Hrvatska upravo postaje svojevrsno europsko odlagalište PVC-a (kroz intenzivni uvoz i uporabu PVC ambalaže i osobito stolarije umjesto hrvatskog drveta, premda je drvo bitno bolje). Ne treba niti spominjati da se filtri brže zasite kad koncentracije otrova u procesu rastu. Možete li zamisliti da će netko neprestano kopati po smeću da bi ustanovio ima li nečeg potencijalno opasnog više od jedan posto? Nadasve, treba znati da su za najstrašnije otrove, dioksine, obvezne tek dvije kontrole godišnje! Isto tako za živu, talij, druge teške metale. Korisno je sjetiti se propale spalionice PUTO i svih skandaloznih stvari, bivših i budućih, glede tehnološke discipline. Prijeći preko takvih stvari bila bi neoprostiva naivnost. Naposljetku, ne postoji niti će ikad postojati postrojenje koje neprestano radi u istom, pogotovo ne u idealnom režimu.

Kad smo kod opasnoga otpada, jednu je stvar moguće učiniti već u ovome času, a to je informirati čitatelje koje bi tvari, uređaje i slično trebali posebno odlagati kako ne bi završili s ostalim otpadom? I gdje je odlaganje moguće?

DR. URŠIĆ: Odlaganje je načelno moguće u nekom (od premalog broja) tzv. reciklažnih dvorišta. Međutim, osobno sam gledao i slušao kako ondje djeci govore da istrošena rasvjetna tijela bace u smeće, ili da određene vrste metalne i plastične ambalaže odnesu kamo god znaju. Tako se događa, uz sve ostalo, svakodnevni užas da se tisuće i tisuće fluorescentnih rasvjetnih tijela razbijaju pa živa iz njih odlazi u okoliš. Možemo, dakako, ovdje napraviti popis takvoga i ostaloga opasnog otpada, primjerice ambalaže od različitih insekticida, herbicida i pesticida, ostataka kemikalija i boja, sprejeva. Za akumulatore, baterije i stare lijekove možda dobar dio ljudi već i zna, premda još ima dosta drugih izvora opasnosti. Ali uz ovoliku neodgovornost i koncepcijski kaos te manjak ekološkog obrazovanja, malo ćemo uspjeti u kratkom roku.

Svi se slažu da je pitanje otpada vrlo složeno, tj. da ne postoji dobro rješenje toga problema, nego samo »manje zlo«. Premda smo počeli sa Zagrebom, pitanje se može postaviti i na načelnu razinu: kako postaviti tu stvar na zdrave noge? Koje inačice zadovoljavajućeg rješavanja toga problema postoje?

DR. URŠIĆ: Uopće nije istina da ne postoji dobro rješenje. Može se, doduše, razumjeti da ljudi bez uvida u problem tako misle. U ovoj stvari, prvi je ekološki, ali jednako tako i etički, moralni i civilizacijski imperativ: ne stvarati smeće. Smeće, to su pomiješani ostaci tvari i stvari; dok ih ne pomiješamo, to jest ako ih odvojeno prikupimo, to je tek otpad, u najvećem dijelu vrlo koristan materijal koji se bez teškoća može vratiti u uporabu (reciklirati). Kada se pomiješa, to je smeće koje se više ne može nikako vratiti u uporabu, a svaki daljnji korak manipulacije sa smećem samo umnaža teške ekološke, zdravstvene i ekonomske probleme. Kad nema smeća, ne treba ni odlagališta ni spalionica. Dobro rješenje itekako postoji. Zove se dosljedni ekološki pristup i obuhvaća: prvo, sveobuhvatno odvojeno prikupljanje otpada koje počinje od doma, tvrtke, institucije (ne nastaje smeće!); drugo, dosljedno ekološki zasnovan sustav za preuzimanje odvojeno prikupljenog i recikliranje (postupke za povratak u uporabu) i napokon strategije i prakse izbjegavanja suvišnog stvaranja otpada (primjerice izbjegavanje uporabe suvišne/loše koncipirane ambalaže itd.). Potrebno je i moguće je mijenjati tu protucivilizacijsku paradigmu da je dopušteno stvarati smeće. Drugi to već rade, u Europi, Americi, Australiji, tisuće gradova, cijele države. Možemo, naravno, i mi.

Jedini ekološki sustav ima otok Krk

Biste li naveli nekoliko primjera gdje su stvari postavljene na zdrave noge?

DR. URŠIĆ: Kalifornija (cijela država, trideset pet milijuna ljudi) ima zakon da do 2015. stupanj odvojeno prikupljenog i recikliranog bude 70%. Taj postotak milijunski San Jose već ima, San Francisco (okrug; ljudi koliko u cijeloj Hrvatskoj) blizu je toga i postavlja si kao cilj 75%, Orange Cove je više od 90%. Canberra, glavni australski grad, 320 tisuća ljudi, već je više od 70%, njihov je cilj 100%. Liezen, tipični austrijski primjer, 80%, cijela Austrija je na 66%. Beč, čiju spalionicu naši »piromani« agresivno guraju kao primjer, reciklira 50%, što uporno prešućuju jer je spalionica na Žitnjaku planirana za više od 400 tisuća tona (županiji je predočeno 422 tisuće tona), trećinu više od ukupnog zagrebačkog smeća. Nadalje, konzorcij općina oko Trevisa, tristo tisuća ljudi, reciklira 85%, Münster dvije trećine i sudom su se obranili od agresivnih spalioničara da ne bi ostatak trpali u peć; oni naime ostatak biološki obrade i odlažu kao najmanje zlo te nastoje stalno poboljšavati sustav. Sličnih primjera ima na stotine. U Hrvatskoj jedini ekološki zasnovan sustav ima otok Krk.

Čini se da u svoj priči s ekologijom u Hrvatskoj postoji jedan generalni problem, a to je način na koji su te teme prisutne u javnosti. I posljednji smrtni slučaj u Karlovcu pokazuje koliko se teško dolazi do istine. U kojoj mjeri velike kompanije i interesni lobiji uspijevaju nametnuti javnosti svoje viđenje stvari?

DR. URŠIĆ: Rekao bih da je to razvidno već iz svega dosad rečenog. Način koji spominjete bitan je u ovome: onemogućiti one koji imaju relevantne uvide u probleme da to priopće javnosti kako ne bi »naškodili« interesima tih lobija. Spalionica je retrogradni i antiekološki projekt, protivan svim načelima i polazištima ekologije, najmanje 5 puta skuplji od ekološkog rješenja (račun prema Krku!) i nikada neće imati ni lipe čiste zarade! To znači uzeti Zagrebu razliku od 3 milijarde i 200 milijuna kuna za investiciju i kamate, bez ikakva opravdanja uništavati korisne ostatke. Uz pogonske troškove od 150 milijuna kuna godišnje, četiri i pol milijarde za 30 godina. I nove ekološke probleme, do sudnjega dana (otrovni dim, pepeo, šljaka i ostalo). Ekološki projekt: od prvoga časa smanjuje troškove zbog recikliranja korisnih sastojaka otpada; što je stupanj odvojenog prikupljanja veći, troškovi su manji. Papir se može sedam puta reciklirati uz goleme uštede energije, vode i šume. Biootpad postaje gnojivo. A to su već dvije trećine otpada! Nema novih ekoloških problema.

Uslijed povećane osjetljivosti stanovništva na probleme onečišćenja atmosfere, odnosno štetnog zdravstvenog utjecaja, postoji veliki pritisak javnosti, što rezultira neprestanim pooštravanjem propisa odopuštenoj kvaliteti ispuštanih dimnih plinova. Tako je npr. od ukupno 780 spalionice u Velikoj Britaniji 1990.godine (30 za komunalni otpad, 700 za bolnički otpad, 40 pri kemijskoj industriji, 6 za kanalizacijski mulj i 4za opasni otpad) nakon pooštravanja propisa svega 110 postrojenja za spaljivanje je ostalo u funkciji (odtoga 12 za kom. otpad). Računa se da je u Njemačkoj, nakon osuvremenjivanja ovih uređaja, emisija dioksina u atmosferu putem dimnih plinova iz spalionica svedena na 10%.
Međutim, iako je time načinjen značajan napredak, problem visokotoksičnih spojeva time nije riješen. Naimeu procesu izgaranja i dalje nastaju opasni toksični spojevi, ali se oni zadržavaju u uređaju za pročišćavanjezajedno s pepelom i nastalim muljem. Sada se problem prebacuje na kruti otpad – reziduale izgaranja koje treba tretirati opasnim otpadom. Nesavjesnim postupanjem s pepelom se opet, ali na drugi način omogućuje unos opasnih nusprodukata u okoliš.

hrvatska trenutno ima prosjek od 2% recikliranog otpada, dok sve ove navedene zemlje recikliraju vise od 50% otpada i ponovo ih iskoristavaju. ne samo da cemo ostati bez ogromnih resursa koje cemo jednostavno spaliti, ogromne kolicine novca koje su otisle u milijarde kubika otrovnog dima, al bar cemo zato barem dobiti milijune tona izuzetno opasnog otpada

krk je zahvaljujuci dobrom projektu danas najosvijestenije podrucje u hrvatskoj i sortiraju 20-25% otpada koji je kao resurs za prodaju cisti novac.

u javnosti se siri mnoooogo laynih informacija o spalionicama i otpadu, a jedna od njih bila je cak da spalionice proizvode OZON (O3) koji navodno obnavlja ozon.
naravno, pobili smo te tvrdnje cinjenicama:

Ozon O3
Ozon također djeluje kao staklenički plin, ali uglavnom u gornjim djelovima troposfere. U donjim je dio smoga (fotokemijski smog) i djeluje direktno štetno na okolinu i ljude.
Ozon u stratosferi je nužan za život na zemlji.
Stratosfera je područje atmosfere koje se proteže na visini od 12 do 50 km.

O3 – ozon donjih slojeva troposfere
Dok njegovo prisustvo u troposferi predstavlja problem, u stratosferi je O3 neophodan za održavanje zdravlja i života na Zemlji. Zvuči poput ironije, ali danas je jedan od glavnih problema onečišćenja zraka povećanje količine O3 u troposferi.
Ozon u niskim slojevima uzrokuje: Oštećenje šumskih ekosustava, koči razvoj bilja,Poteškoće u funkciji respiratornog sustava,
djeluje nadražujuće, smanjuje otpornost organizma, karcinogen, srčane smetnje